Spomenismo već da je društvo muku mučilo s prostorom. Odgovarajućeg prostora nije bilo, pa se trebalo snalaziti na sve moguće načine. Budući da je don Petar Car bio impresioniran rezultatima koje je glazba žela gdje god bi se pojavila- što je bio i te kakav poticaj za daljnji trud - odlučio je sagraditi prostranu zgradu u kojoj bi se okupili svi koji rade na unaprjeđenju kulturnoga, gospodarskoga i prosvjetnoga života Podstrane.

Na mjestu gdje se danas nalazi popularna Čitovnica, nekoć je bilo trošno i ruševno crkveno zdanje. Don Petar je odlučio porušiti tu nedostatnu i nepraktičnu zgradu , te na njezinu mjestu o trošku crkvene zajednice sagraditi primjeren objekt, koji bi udovoljavao rastućim ambicijama Društva i mjesta. Godine 1912. željena je zgrada podignuta i u njoj su mogle biti smještene uglavnom sve kulturne djelatnosti koje su i motivirale njezinu gradnju.

U prizemlju je bila crkvena konoba, na katu dvorana za glazbu i diletantsku skupinu te ured Zadruge, to jest Poljičke seoske blagajne. Bile su tu i prostorije za potrebe administracije Društva. Svečanog otvorenja zgrade nije bilo, ali je useljena već godinu dana nakon početka radova. Budući da je Crkva bila ta koja je u cijelosti inicirala i izevla taj građevinski pothvat, te udomila kompletne umjetničke ansamble, Društvo je u svakoj prigodi uveličavalo crkvene blagdane koji su se u Podstrani štovali i na poseban način obilježavali.

Limena glazba s vremenom se prometnula u istinski zaštitni znak Podstrane, koji je bio priznat i prepoznat u svim okolnim mjestima. Njezini su nastupi redovito bili iznimno posjećeni, a svaka je priredba ujedno bila i prigoda za okupljanje i prijateljsko druženje, što je poljički običaj koji se njegovao odavna. To idilično ozračje podstransku je glazbu obilježavalo sve do 1914., kad je počeo Prvi svjetski rat.

U svim nastupima, na bližim i daljim gostovanjima, orkestar je pratila i službena zastava Društva s hrvatskom trobojnicom, na kojoj je pisalo: Kat. hrvatsko glazbeno društvo Podstrana. Dizajnirana je i izrađena 1935., u samostanu časnih sestara u Splitu, prema ideji don Petra Cara. Do dana današnjega skicu don Petrova crteža čuvala je obitelj Ante Tomasovića Stopiklice. Zastavu je u povorkama nosio stalni barjaktar, predvodnik, a godinama je to bio Marin Bakota Bile, i sam glazbar u mlađim danima.

Zastava je bila pravokutnog oblika, po dužini podijeljena na tri polja. Gornje polje bilo je crveno, srednje bijelo, a donje crveno. Na crvenom polju pisalo je KAT. HRVATSKO, na bijelom GLAZBENO DRUŠTVO, a na plavom PODSTRANA.
Nosila se na drvenom koplju, na čijem je vrhu stajala mjedena lira, simbol glazbe. Liru na današnjoj zastavi izradio je Ivo Kaštelančić , sin glazbara Petra Kaštelančića.

Službena zastava iz tridesetih godina prošlog stoljeća bila je izvezena s dva lica, u dvostrukom platnu. S lijeve strane trobojnice nalazila se ''vila'', koja u rukama drži liru ispunjenu elementima iz hrvatskog grba (crveno- bijela polja). S druge je strane ''vila'' bila zrcalno postavljena, na desnoj strani.

Barjaktar je bio opasan preko ramena, u ruci je držao štap opleten konopcem u narodnim bojama, a na vrhu štapa nalazila se kugla u obliku jabuke i na njoj perika. Na dnu štapa iz opletenog konopca visjele su dvije kitice, također u narodnim bojama. Kad je Glazba svirala na mjestu, barjaktar je postrance stajao u stavu pozor, a kad je svirala u hodu, stupao je pred njom. Pod tom zastavom podstranska je Glazba otišla i u Narodnooslobodilačku vojsku, 23.siječnja 1943.

U vremenu nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti zbog spomenutih obilježja nisu blagonaklono gledale na zastavu, bila im je trn u oku. Nastojale su je zatrti i utjecati na to da Glazba više ne nastupa pod takvim službenim stijegom. No, Glazba iz Podstrane već je bila institucija, snažno ukorijenjena u narodu, pa nije bilo jednostavno ugušiti njezino djelovanje ili promijeniti zastavu. No komunisti su nakon Drugoga svjetskoga rata ipak uspjeli postići da se preko natpisa KAT. prišije crvena zvijezda petokraka.

Pod takvim je stijegom glazba nastupala dva i pol desetljeća, a zadnji nezin službeni nastup pod njim bio je godine 1972. u Imotskom, kad se dogodio jedan incident. Naime, Glazba je pozvana u Imotski, u povodu proslave na kojoj je govor držala istaknuta političarka iz tog vremena, jedna od zacijelo najmoćnijih partijskih ličnosti u ondašnjoj državi, Milka Planinc. Lokalni političari nisu željeli da glazba u toj prigodi nastupi pod svojom zastavom.

Usprkos napetostima koje su usljedile neposredno prije početka svečane akademije, trobojnica se ipak zavijorila na imotskom vjetru. Svjedoci potvrđuju da je tijekom nastupa barjaktaru Tomislavi Šariću pristupio partijski doušnik s rječima : ''Smotaj to smeće! '' Svjestan mogućih posljedica barjaktar je smotao zastavu i stramputicom se zaputio prema autobusu što ih je doveo u Imotski. Tomislav Šarić čuvao je zastavu sve do prijelomne 1991, godine.

Tijekom desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata- posebno u vrijeme nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971. godine- nastojalo se da podsranska Limena glazba, odnosno društvo promjeni svoje nepodobno ime.
To se i dogodilo, pa je nastalo Kulturno- umjetničko društvo Ljubić, što je automatski iziskivalo i potrebu izrade novog barjaka. Godine 1980. angažiran je ugledni akademski slikar Ante Kaštelančić,inače Podstranjanin, da izradi ideju za buduću službenu zastavu Društva.

Zadržan je uobičajeni pravokutni oblik i dodani su trokutasti izrezi na kraćoj stranici nasuprot koplju. Trobojnica je vizualno vraćena svojem ishodišnom obliku, što će reći da je skinuta petokraka i obnovljen pridjev katoličko. Mjedena lira i koplje također su zadržani, kao i prije. Prvi službeni nastup Glazba je pod novom - starom zastavom imala nakon demokratskih promjena i uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske. Zbilo se to u uvali Strožancu, prigodom posjeta karizmatske hrvatske političarke Savke Dabčević- Kučar, koja je u toj uvali održala govor godine 1991.