Upoznajemo Podstranu

Osim puhačkog orkestra reorganizirana je i diletantska skupina. Stipe Tomasović Barišin učlanio se u rad ansambla i angažirao se oko pripreme nekoliko recitala i izvedaba kazališnih predstava. Stožerna predstava programa bila je ''Utamničenje i smaknuće Petra Zrinskog i Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu''. Dio članova dragmske skupine bio je ujedno i u članstvu Glazbe, među kojima i : Mijo Juras Martinov, Krešimir Ružić Jakovljev, Luka Ćićerić Tomin, Ante Žanić Antin, Jozo Banje Stašev i Marin Ružić Petrov.

U radu dramske sekcije veliku je ulogu odigrao učitelj Ante Frlan, koji je u Podstrani službovao od 1916, do 1926. godine, kojem je u radu pomagala supruga Anka. S velikim uspjehom postavljen je komad ''Petar Svačić'', a agilnošću Ante Lukete Lukinog i '' Hasanaginica''. Potonja predstava dugo se zadržavala na repertoaru i uvijek je bila ispraćena burnim pljeskom oduševljenog općinstva.

Ante Frlan bio je veliki oslonac don Vjekoslavu Frui. Osim što je bio iznimno poduzetan na kulturnom planu, prema svjedočanstvu samog don Điđija, on je bio i iznimno vješt drvodjelja. Sam je izradio pozornicu na mjestu dotadašnje trošne i improvizirane. No dvojac se nije zadovoljio samo prostranom binom, ubrzo su prionuli poslu i izradili kulise koje su se mogle koristiti u različitim scenskim uprizorenjima .

Izrađen je i zastor, što je jasno upućivalo na kazališne ambicije podstranskih kazalištaraca. Udareni su temelji uvjetima koji su mogli potaknuti dotad neviđene ambicije. Uz komedije i tragedije te dramske predstave svake vrste, poseban naglasak bio je na djelima iz nacionalne povjesti.

Završetak predstave nije ujedno bio i kraj kulturne večeri. Nastavljalo se s plesom.
Takav model organizacije društveno - kulturnog života u Podstrani razbudio je i zadnjeg usnulog mještanina, pa je i blagajna Društva dobila sredstva kojima je mogla raspolagati i unaprijediti svoj rad. Bilo je to značajno poglavito stoga što se župna blagajna postupno praznila i nije mogla financirati Društvo na onaj način kako je to bila u stanju prije prvog svjetskog rata.

U razdoblju od 1922. do 1926. društvo je vrlo aktivno i uspješno, ali svojevrsni vrhunac nastupa u jesen 1928. godine, kad je Podstrana dobila električnu energiju, i to samo nekoliko mjeseci nakon Splita, koji je struju dobio iste godine. Elektrifikacija je umnogome dinamizirala broj priredaba, koje su se otada odvijale gotovo svake nedjelje i za praznika, i to osobito tijekom jeseni i zime, kad su dani kraći i kad je bila veća potreba da duge večeri postanu što sadržajnije.

Odlaskom učitelja Frlana središnja osoba u nastavljanju kulturnog preporoda u Podstrani postaje već spomenuti Ante Luketa Lukin zvani Tonko. On je imao literarnog dara, pa je pisao jednostavnije dramolete koje su bez problema mogli uvježbati i kvalitetno izvesti amateri kojima je bio na čelu.

Premda suočeni s problemima koji su bili izravna posljedica rata, glazbari nisu odustali. Dapače, prionuli su pokusima i vratili koliko toliko zadovoljavajuću sviračku kondiciju. Okupljali su se sami i vježbali, a Marin Tomasović Stopiklica, kao primus inter pares, pripremao ih je za nastupe i bio osposobio nekolicinu novih glazbara te su se oni priljučili prvom sastavu orkestra.

Među mlađim novacima koji su u redove glazbe dospjeli neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata ističemo ove: Ante Glavinović Petrov, Slavko Glavinović Antin, Ante Šarić Mijin , Ante Perišić Tomin, Tadija Božiković Lukin, Mate Barić Lukin, Jakov Jovanović Andrijin, Stanko Jovanović Andrijin, Slavko Luketa Lukin, Ljubo Luketa Jakovljev i Ante Božiković Marinov.

Nekima od njih stariji su glazbari prepustili svoja mjesta, dok su neki drugi popunjavali sekcije koje su članstvom bile siromašnije. Od veterana koji su u to vrijeme zbog starosti morali napustiti orkestar navodimo: Marina Jakulja Ivina, Juru Ćićerića Ivanova, Jerka Ercega Jurina, Jerolima Ružića Jozina, Vicka Ružića Petrova, Matu Juradina Marinova, Marina Brajčića Andrijina , Milana Kaštelančića Antina, Slavka Jovanovića Andrijina i Marina Listeša Stipina.

Početkom Prvoga svjetskoga rata poremetio se ne samo društveni život u Podstrani nego dakako i onaj kulturni. Prvi rezultat nemilih događaja bio je prekid rada Društva. Članovi Glazbe većinom su bili mladi momci, koji su mobilizirani i poslani na frontu. Među njima bio je i njihov učitelj i maestro Ksenitz. U takvim okolnostima, naravno, glazba nije mogla nastaviti s djelovanjem, te je njezin rad neko vrijeme prekinut. Don Petar Car ostao je gotovo sam i nije imao nikakvih mogućnosti voditi društvo naprijed: ni u kulturnom, ni u prosvjetiteljskom smislu.

Tih ratnih godina bilo je teško ostati pribran, ne izgubiti nadu i vjeru u bolju budućnost. Župnik je vjerovao da ideja koja je unijela toliko svježine u život Podstrane, ne može propasti. Čekao je završetak rata i povratak glazbara. Sam je, međutim, već bio u postarijoj životnoj dobi, pa je u to vrijeme i umirovljen. Na njegovo mjesto dolazi don Marko Perojević, a don Petar otad živi u Svetom Martinu, pa samim tim više nije ni mogao biti predsjednikom društva. Proglašen je doživotnim počasnim članom društva.

Okolnost da je don Petar više nije bio ni vitalan ni aktivan, poklopila se i sa slabljenjem crkvene moći u mjestu, jer je Crkva, zahvaljujući zakonima ondašnje Jugoslavije, u isto vrijeme ostala bez svojih dotadašnjih prihoda sa zemlje koju su težaci obrađivali. Tako je, praktički naprasno, presušio najizdašniji izvor prihoda te je Hrvatsko katoličko izobrazbeno društvo ostalo bez snažne potpore i sigurnosti koja je omogućavala nesmetan i uspješan rad.

Nedaćama, međutim, tu nije bio kraj. Kako jedna nesreća nikad ne dolazi sama, pojavio se još jedan krucijalni problem: nedostatak stručnog voditelja glazbe! Po povratku s bojišta, naime, dirigent Ksenitz je obolio i više nije bio u stanu raditi kao kapelnik, a novog stručnog voditelja nije se moglo naći.

Uza sve to, četri ratne godine usmjerile su prioritete mještana u drugom pravcu: ljudi su se brinuli o preživljavanju i normalizaciji života nakon rata. Srećom, duh kulturne svjijesti nije bio ugušen ratnim strahotama. Svijest koja je u glazbara i drugih članova Društva bila duboko ukorijenjena, nije dopuštala da predratna društveno - kulturna dobra ostanu samo u sjećanju. Nakon nekog vremena pristupilo se revitalizaciji sekcija unutar društva i to pokazat će se s uspijehom.

Untitled

Please publish modules in offcanvas position.