Upoznajemo Podstranu
Djelovanje glazbenog Društva neposredno nakon Prvoga svjetskog rata
Premda suočeni s problemima koji su bili izravna posljedica rata, glazbari nisu odustali. Dapače, prionuli su pokusima i vratili koliko toliko zadovoljavajuću sviračku kondiciju. Okupljali su se sami i vježbali, a Marin Tomasović Stopiklica, kao primus inter pares, pripremao ih je za nastupe i bio osposobio nekolicinu novih glazbara te su se oni priljučili prvom sastavu orkestra.
Među mlađim novacima koji su u redove glazbe dospjeli neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata ističemo ove: Ante Glavinović Petrov, Slavko Glavinović Antin, Ante Šarić Mijin , Ante Perišić Tomin, Tadija Božiković Lukin, Mate Barić Lukin, Jakov Jovanović Andrijin, Stanko Jovanović Andrijin, Slavko Luketa Lukin, Ljubo Luketa Jakovljev i Ante Božiković Marinov.
Nekima od njih stariji su glazbari prepustili svoja mjesta, dok su neki drugi popunjavali sekcije koje su članstvom bile siromašnije. Od veterana koji su u to vrijeme zbog starosti morali napustiti orkestar navodimo: Marina Jakulja Ivina, Juru Ćićerića Ivanova, Jerka Ercega Jurina, Jerolima Ružića Jozina, Vicka Ružića Petrova, Matu Juradina Marinova, Marina Brajčića Andrijina , Milana Kaštelančića Antina, Slavka Jovanovića Andrijina i Marina Listeša Stipina.
Prvi svjetski rat i kriza društvenog života u Podstrani
Početkom Prvoga svjetskoga rata poremetio se ne samo društveni život u Podstrani nego dakako i onaj kulturni. Prvi rezultat nemilih događaja bio je prekid rada Društva. Članovi Glazbe većinom su bili mladi momci, koji su mobilizirani i poslani na frontu. Među njima bio je i njihov učitelj i maestro Ksenitz. U takvim okolnostima, naravno, glazba nije mogla nastaviti s djelovanjem, te je njezin rad neko vrijeme prekinut. Don Petar Car ostao je gotovo sam i nije imao nikakvih mogućnosti voditi društvo naprijed: ni u kulturnom, ni u prosvjetiteljskom smislu.
Tih ratnih godina bilo je teško ostati pribran, ne izgubiti nadu i vjeru u bolju budućnost. Župnik je vjerovao da ideja koja je unijela toliko svježine u život Podstrane, ne može propasti. Čekao je završetak rata i povratak glazbara. Sam je, međutim, već bio u postarijoj životnoj dobi, pa je u to vrijeme i umirovljen. Na njegovo mjesto dolazi don Marko Perojević, a don Petar otad živi u Svetom Martinu, pa samim tim više nije ni mogao biti predsjednikom društva. Proglašen je doživotnim počasnim članom društva.
Okolnost da je don Petar više nije bio ni vitalan ni aktivan, poklopila se i sa slabljenjem crkvene moći u mjestu, jer je Crkva, zahvaljujući zakonima ondašnje Jugoslavije, u isto vrijeme ostala bez svojih dotadašnjih prihoda sa zemlje koju su težaci obrađivali. Tako je, praktički naprasno, presušio najizdašniji izvor prihoda te je Hrvatsko katoličko izobrazbeno društvo ostalo bez snažne potpore i sigurnosti koja je omogućavala nesmetan i uspješan rad.
Nedaćama, međutim, tu nije bio kraj. Kako jedna nesreća nikad ne dolazi sama, pojavio se još jedan krucijalni problem: nedostatak stručnog voditelja glazbe! Po povratku s bojišta, naime, dirigent Ksenitz je obolio i više nije bio u stanu raditi kao kapelnik, a novog stručnog voditelja nije se moglo naći.
Uza sve to, četri ratne godine usmjerile su prioritete mještana u drugom pravcu: ljudi su se brinuli o preživljavanju i normalizaciji života nakon rata. Srećom, duh kulturne svjijesti nije bio ugušen ratnim strahotama. Svijest koja je u glazbara i drugih članova Društva bila duboko ukorijenjena, nije dopuštala da predratna društveno - kulturna dobra ostanu samo u sjećanju. Nakon nekog vremena pristupilo se revitalizaciji sekcija unutar društva i to pokazat će se s uspijehom.
1912 godine Glazba dobiva novu zgradu za "probe", današnju Čitovnicu
Spomenismo već da je društvo muku mučilo s prostorom. Odgovarajućeg prostora nije bilo, pa se trebalo snalaziti na sve moguće načine. Budući da je don Petar Car bio impresioniran rezultatima koje je glazba žela gdje god bi se pojavila- što je bio i te kakav poticaj za daljnji trud - odlučio je sagraditi prostranu zgradu u kojoj bi se okupili svi koji rade na unaprjeđenju kulturnoga, gospodarskoga i prosvjetnoga života Podstrane.
Na mjestu gdje se danas nalazi popularna Čitovnica, nekoć je bilo trošno i ruševno crkveno zdanje. Don Petar je odlučio porušiti tu nedostatnu i nepraktičnu zgradu , te na njezinu mjestu o trošku crkvene zajednice sagraditi primjeren objekt, koji bi udovoljavao rastućim ambicijama Društva i mjesta. Godine 1912. željena je zgrada podignuta i u njoj su mogle biti smještene uglavnom sve kulturne djelatnosti koje su i motivirale njezinu gradnju.
U prizemlju je bila crkvena konoba, na katu dvorana za glazbu i diletantsku skupinu te ured Zadruge, to jest Poljičke seoske blagajne. Bile su tu i prostorije za potrebe administracije Društva. Svečanog otvorenja zgrade nije bilo, ali je useljena već godinu dana nakon početka radova. Budući da je Crkva bila ta koja je u cijelosti inicirala i izevla taj građevinski pothvat, te udomila kompletne umjetničke ansamble, Društvo je u svakoj prigodi uveličavalo crkvene blagdane koji su se u Podstrani štovali i na poseban način obilježavali.
Limena glazba s vremenom se prometnula u istinski zaštitni znak Podstrane, koji je bio priznat i prepoznat u svim okolnim mjestima. Njezini su nastupi redovito bili iznimno posjećeni, a svaka je priredba ujedno bila i prigoda za okupljanje i prijateljsko druženje, što je poljički običaj koji se njegovao odavna. To idilično ozračje podstransku je glazbu obilježavalo sve do 1914., kad je počeo Prvi svjetski rat.
Više...
Hrvatsko katoličko glazbeno društvo Podstrana - Službena zastava predstavljena daleke 1935 godine
U svim nastupima, na bližim i daljim gostovanjima, orkestar je pratila i službena zastava Društva s hrvatskom trobojnicom, na kojoj je pisalo: Kat. hrvatsko glazbeno društvo Podstrana. Dizajnirana je i izrađena 1935., u samostanu časnih sestara u Splitu, prema ideji don Petra Cara. Do dana današnjega skicu don Petrova crteža čuvala je obitelj Ante Tomasovića Stopiklice. Zastavu je u povorkama nosio stalni barjaktar, predvodnik, a godinama je to bio Marin Bakota Bile, i sam glazbar u mlađim danima.
Zastava je bila pravokutnog oblika, po dužini podijeljena na tri polja. Gornje polje bilo je crveno, srednje bijelo, a donje crveno. Na crvenom polju pisalo je KAT. HRVATSKO, na bijelom GLAZBENO DRUŠTVO, a na plavom PODSTRANA.
Nosila se na drvenom koplju, na čijem je vrhu stajala mjedena lira, simbol glazbe. Liru na današnjoj zastavi izradio je Ivo Kaštelančić , sin glazbara Petra Kaštelančića.
Službena zastava iz tridesetih godina prošlog stoljeća bila je izvezena s dva lica, u dvostrukom platnu. S lijeve strane trobojnice nalazila se ''vila'', koja u rukama drži liru ispunjenu elementima iz hrvatskog grba (crveno- bijela polja). S druge je strane ''vila'' bila zrcalno postavljena, na desnoj strani.
Barjaktar je bio opasan preko ramena, u ruci je držao štap opleten konopcem u narodnim bojama, a na vrhu štapa nalazila se kugla u obliku jabuke i na njoj perika. Na dnu štapa iz opletenog konopca visjele su dvije kitice, također u narodnim bojama. Kad je Glazba svirala na mjestu, barjaktar je postrance stajao u stavu pozor, a kad je svirala u hodu, stupao je pred njom. Pod tom zastavom podstranska je Glazba otišla i u Narodnooslobodilačku vojsku, 23.siječnja 1943.
U vremenu nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti zbog spomenutih obilježja nisu blagonaklono gledale na zastavu, bila im je trn u oku. Nastojale su je zatrti i utjecati na to da Glazba više ne nastupa pod takvim službenim stijegom. No, Glazba iz Podstrane već je bila institucija, snažno ukorijenjena u narodu, pa nije bilo jednostavno ugušiti njezino djelovanje ili promijeniti zastavu. No komunisti su nakon Drugoga svjetskoga rata ipak uspjeli postići da se preko natpisa KAT. prišije crvena zvijezda petokraka.
Pod takvim je stijegom glazba nastupala dva i pol desetljeća, a zadnji nezin službeni nastup pod njim bio je godine 1972. u Imotskom, kad se dogodio jedan incident. Naime, Glazba je pozvana u Imotski, u povodu proslave na kojoj je govor držala istaknuta političarka iz tog vremena, jedna od zacijelo najmoćnijih partijskih ličnosti u ondašnjoj državi, Milka Planinc. Lokalni političari nisu željeli da glazba u toj prigodi nastupi pod svojom zastavom.
Usprkos napetostima koje su usljedile neposredno prije početka svečane akademije, trobojnica se ipak zavijorila na imotskom vjetru. Svjedoci potvrđuju da je tijekom nastupa barjaktaru Tomislavi Šariću pristupio partijski doušnik s rječima : ''Smotaj to smeće! '' Svjestan mogućih posljedica barjaktar je smotao zastavu i stramputicom se zaputio prema autobusu što ih je doveo u Imotski. Tomislav Šarić čuvao je zastavu sve do prijelomne 1991, godine.
Tijekom desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata- posebno u vrijeme nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971. godine- nastojalo se da podsranska Limena glazba, odnosno društvo promjeni svoje nepodobno ime.
To se i dogodilo, pa je nastalo Kulturno- umjetničko društvo Ljubić, što je automatski iziskivalo i potrebu izrade novog barjaka. Godine 1980. angažiran je ugledni akademski slikar Ante Kaštelančić,inače Podstranjanin, da izradi ideju za buduću službenu zastavu Društva.
Zadržan je uobičajeni pravokutni oblik i dodani su trokutasti izrezi na kraćoj stranici nasuprot koplju. Trobojnica je vizualno vraćena svojem ishodišnom obliku, što će reći da je skinuta petokraka i obnovljen pridjev katoličko. Mjedena lira i koplje također su zadržani, kao i prije. Prvi službeni nastup Glazba je pod novom - starom zastavom imala nakon demokratskih promjena i uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske. Zbilo se to u uvali Strožancu, prigodom posjeta karizmatske hrvatske političarke Savke Dabčević- Kučar, koja je u toj uvali održala govor godine 1991.
Galerija slika
https://podstrana-portal.com/podstrana/upoznajemo-podstranu#sigProId10a9531883
Podstrana 1911. - Podjele u društvu i pokušaj osnivanja suparničke glazbe
Ideološke nesuglasice i politička neslaganja doveli su do svojevrsnog raspada kulturnog života u Podstrani, pa se godine 1911. pojavila inicijativa o osnivanju novog društva. U Protokolu društava u Dalmaciji to je novoosnovano podstransko društvo uvedeno je pod imenom Hrvatsko pučko prosvjetno društvo, čija je osnovna zadaća bila buditi građansku i narodnu svijest, širiti zdravu pouku i razvijati duh društvenosti''. Međutim, do godine 1913. novo se društvo nije uspjelo konstituirati. Instrumenti koji su bili naručeni za novu glazbu napokon su i stigli, no nije bilo novca za njihovo plaćanje. Don Petar Car i ovaj je put bio dobročinitelj i pomiritelj, te je iz župske blagajne - kao i prvi put! - Platio pristigla glazbala, koja je potom, kao i njihove svirače, asmilirao u već postojeći orkestar staroga sastava glazbe.
U toj suparničkoj skupini glazbara nalazili su se : Ive Ružić Jakovljev, Mate Ružić Ivanov, Mate Ružić Petrov, Ive Bakota Ivanov, Mate Škulje Matin, Ante Banja Franin i Božo Jakulj Antin. Činom sjedinjenja zgasnula je nakana djelovanja drugoga društva.
