Upoznajemo Podstranu

Premda suočeni s problemima koji su bili izravna posljedica rata, glazbari nisu odustali. Dapače, prionuli su pokusima i vratili koliko toliko zadovoljavajuću sviračku kondiciju. Okupljali su se sami i vježbali, a Marin Tomasović Stopiklica, kao primus inter pares, pripremao ih je za nastupe i bio osposobio nekolicinu novih glazbara te su se oni priljučili prvom sastavu orkestra.

Među mlađim novacima koji su u redove glazbe dospjeli neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata ističemo ove: Ante Glavinović Petrov, Slavko Glavinović Antin, Ante Šarić Mijin , Ante Perišić Tomin, Tadija Božiković Lukin, Mate Barić Lukin, Jakov Jovanović Andrijin, Stanko Jovanović Andrijin, Slavko Luketa Lukin, Ljubo Luketa Jakovljev i Ante Božiković Marinov.

Nekima od njih stariji su glazbari prepustili svoja mjesta, dok su neki drugi popunjavali sekcije koje su članstvom bile siromašnije. Od veterana koji su u to vrijeme zbog starosti morali napustiti orkestar navodimo: Marina Jakulja Ivina, Juru Ćićerića Ivanova, Jerka Ercega Jurina, Jerolima Ružića Jozina, Vicka Ružića Petrova, Matu Juradina Marinova, Marina Brajčića Andrijina , Milana Kaštelančića Antina, Slavka Jovanovića Andrijina i Marina Listeša Stipina.

Početkom Prvoga svjetskoga rata poremetio se ne samo društveni život u Podstrani nego dakako i onaj kulturni. Prvi rezultat nemilih događaja bio je prekid rada Društva. Članovi Glazbe većinom su bili mladi momci, koji su mobilizirani i poslani na frontu. Među njima bio je i njihov učitelj i maestro Ksenitz. U takvim okolnostima, naravno, glazba nije mogla nastaviti s djelovanjem, te je njezin rad neko vrijeme prekinut. Don Petar Car ostao je gotovo sam i nije imao nikakvih mogućnosti voditi društvo naprijed: ni u kulturnom, ni u prosvjetiteljskom smislu.

Tih ratnih godina bilo je teško ostati pribran, ne izgubiti nadu i vjeru u bolju budućnost. Župnik je vjerovao da ideja koja je unijela toliko svježine u život Podstrane, ne može propasti. Čekao je završetak rata i povratak glazbara. Sam je, međutim, već bio u postarijoj životnoj dobi, pa je u to vrijeme i umirovljen. Na njegovo mjesto dolazi don Marko Perojević, a don Petar otad živi u Svetom Martinu, pa samim tim više nije ni mogao biti predsjednikom društva. Proglašen je doživotnim počasnim članom društva.

Okolnost da je don Petar više nije bio ni vitalan ni aktivan, poklopila se i sa slabljenjem crkvene moći u mjestu, jer je Crkva, zahvaljujući zakonima ondašnje Jugoslavije, u isto vrijeme ostala bez svojih dotadašnjih prihoda sa zemlje koju su težaci obrađivali. Tako je, praktički naprasno, presušio najizdašniji izvor prihoda te je Hrvatsko katoličko izobrazbeno društvo ostalo bez snažne potpore i sigurnosti koja je omogućavala nesmetan i uspješan rad.

Nedaćama, međutim, tu nije bio kraj. Kako jedna nesreća nikad ne dolazi sama, pojavio se još jedan krucijalni problem: nedostatak stručnog voditelja glazbe! Po povratku s bojišta, naime, dirigent Ksenitz je obolio i više nije bio u stanu raditi kao kapelnik, a novog stručnog voditelja nije se moglo naći.

Uza sve to, četri ratne godine usmjerile su prioritete mještana u drugom pravcu: ljudi su se brinuli o preživljavanju i normalizaciji života nakon rata. Srećom, duh kulturne svjijesti nije bio ugušen ratnim strahotama. Svijest koja je u glazbara i drugih članova Društva bila duboko ukorijenjena, nije dopuštala da predratna društveno - kulturna dobra ostanu samo u sjećanju. Nakon nekog vremena pristupilo se revitalizaciji sekcija unutar društva i to pokazat će se s uspijehom.

Spomenismo već da je društvo muku mučilo s prostorom. Odgovarajućeg prostora nije bilo, pa se trebalo snalaziti na sve moguće načine. Budući da je don Petar Car bio impresioniran rezultatima koje je glazba žela gdje god bi se pojavila- što je bio i te kakav poticaj za daljnji trud - odlučio je sagraditi prostranu zgradu u kojoj bi se okupili svi koji rade na unaprjeđenju kulturnoga, gospodarskoga i prosvjetnoga života Podstrane.

Na mjestu gdje se danas nalazi popularna Čitovnica, nekoć je bilo trošno i ruševno crkveno zdanje. Don Petar je odlučio porušiti tu nedostatnu i nepraktičnu zgradu , te na njezinu mjestu o trošku crkvene zajednice sagraditi primjeren objekt, koji bi udovoljavao rastućim ambicijama Društva i mjesta. Godine 1912. željena je zgrada podignuta i u njoj su mogle biti smještene uglavnom sve kulturne djelatnosti koje su i motivirale njezinu gradnju.

U prizemlju je bila crkvena konoba, na katu dvorana za glazbu i diletantsku skupinu te ured Zadruge, to jest Poljičke seoske blagajne. Bile su tu i prostorije za potrebe administracije Društva. Svečanog otvorenja zgrade nije bilo, ali je useljena već godinu dana nakon početka radova. Budući da je Crkva bila ta koja je u cijelosti inicirala i izevla taj građevinski pothvat, te udomila kompletne umjetničke ansamble, Društvo je u svakoj prigodi uveličavalo crkvene blagdane koji su se u Podstrani štovali i na poseban način obilježavali.

20220121 115241 copy 800x600 copy 600x800

Limena glazba s vremenom se prometnula u istinski zaštitni znak Podstrane, koji je bio priznat i prepoznat u svim okolnim mjestima. Njezini su nastupi redovito bili iznimno posjećeni, a svaka je priredba ujedno bila i prigoda za okupljanje i prijateljsko druženje, što je poljički običaj koji se njegovao odavna. To idilično ozračje podstransku je glazbu obilježavalo sve do 1914., kad je počeo Prvi svjetski rat.

Stranica 1 od 3

Please publish modules in offcanvas position.