U nedjelju će i stanovnici Podstrane izaći na birališta gdje će ih na bijelom papiru dočekati referendumsko pitanje 'Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?', a moći će odgovarati sa 'ZA' ili 'PROTIV'.

Podsjetimo, Hrvatski sabor donio je sa 104 glasa za, 13 protiv i pet suzdržanih odluku o raspisivanju referenduma na zahtjev građanske inicijative "U ime obitelji" koja je skupila oko 750 tisuća potpisa građana koji traže da se u članak 62. Ustava unese definicija braka kao životna zajednica muškarca i žene. Referendum koji će se održati 1. prosinca bit će treći državni referendum u hrvatskoj povijesti, a prvi koji se raspisuje na zahtjev građana.

Hrvatska se podijelila oko referenduma za kojeg neki misle da je u svojoj samoj srži neprihvatljiv jer svojim pitanjem ugrožava LGBT manjinu, dok pobornici projekta 'U ime obitelji' smatraju da unošenjem te odredbe u Ustav učvršćuju instituciju braka i tako štite obitelj, odnosno tradicionalne hrvatske vrijednosti.

Brojni političari i javne osobe već su se izjasnili što misle o referendumu, pa čak i kako će glasovati. Pripadnici političke opcije Kukuriku koalicije koja trenutno upravlja Hrvatskom, poput ministara Miranda Mrsića, Željka Jovanovića, Mihalea Zmajlovića, ministrice Vesne Pusić te premijera Zorana Milanovića, jasno su se zauzeli da će glasati 'PROTIV'. Odlučno 'ZA' izjavili su iz oporbe  predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, Gordan Jandroković,  župan Splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja, predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić, predsjednik HSP-a Daniel Srb, predsjednik HSS-a Branko Hrg, predsjednica HSP-a AS Ruža Tomašić i mnogi drugi.

Pitali smo političare u Podstrani što oni misle o nadolazećem referendumu te kako će glasovati. Ovo su neke od izjava.

Mladen Bartulović: 'Ja glasam ZA.'

Tomislav Buljan: 'Glasat ću ZA. Zalažem se  za brak kao zajednicu muškarca i žene jer je to zalaganje za našu budućnost. Smatram prirodno da je brak zajednica muškarca i žene.'

dr. Dario Radović: 'Izjasnit ću se na referendumu u nedjelju.'

Fabjan Ruščić:'Ne vidim ništa sporno, ako se postojeće odredbe obiteljskog zakona ugrade u Ustav Republike Hrvatske. Protiv sam svakog oblika diskriminacije bez obzira o kome, odnosno o čemu se radilo. Dakle moj odgovor na Vaše pitanje je: JESAM.'

Miran Tomasović: 'Ja sam ZA.'

Zdravko Brčić: 'Jasno da sam ZA.'

Studeni mjesec 1991. godine, bio je jedan od najtežih mjeseci u Domovinskom ratu. Mjesec, u kojem su srbski četnici i vojska tzv. JNA, počinili strašna zvjerstva, od Vukovara do Škabrnje. Ali u tom mjesecu su i hrvatski branitelji izvojevali nekoliko značajnih pobjeda. Jedna od njih svakako je i bitka za Srđ i obrana Dubrovnika, 12. studenog 1991. godine. U toj bitci, kao pripadnici IX bojne HOS-a, sudjelovali su i naši mještani:: Mario Božiković, Joško Ajduk, Ivica Prizmić, Željko Lalić, Mario Šitum, Ivan Matić, Tonći Matešan, Gojko Matijašević i Zlatko Semren, a jedan od njih, Vladimir Vuković – Vata, položio je svoj život u obrani Domovine. Osim njega, toga dana, poginuli su još devetorica hrvatskih branitelja: Božo Merčep, Ante Landikušić, Siniša Tkalec, Zdenko Baričević, Mario Matana, Mato Damjanović, Tomislav Bender, Ivan Rajić i Mladen Čavara

            Svake godine od svršetka rata, obilježava se taj dan molitvom za poginule i polaganjem vijenaca ispred spomen ploče na kojoj su ispisana imena poginulih. I ove godine, podstranjski branitelji, sudionici ove bitke pohodili su brdo Srđ, tvrđavu Imperijal, utvrdu Strinćerju i položili vijence. Uz njih vijence su položili i načelnik općine Podstrana Mladen Bartulović, donačelnik dr. Jugoslav Bagatin, predsjednik općinskog vijeća Tomislav Buljan i općinski vijećnik Ante Šiško. Uz njih je bio i predsjednik HSP-a Podstrana Zoran Jurišić, ujedno i novinar i autor ovog teksta. Naravno, tu su bili i brojna druga izaslanstva, predstavnici grada Dubrovnika i županije, pripadnici HRM, hrvatske policije, te Udruge roditelja poginulih branitelja iz Dubrovnika. Predsjednik ove Udruge Niko Vuković je vodio program te iskazao uvodnu riječ, a don Ivo Borić, kapelan policije županije Dubrovačko- neretvanske, pomolio se za poginule.

O dojmovima na ovom svetom, krvlju natopljenom tlu razgovarao sam s hrvatskim bojovnicima. Neki od njih su danas i podstranjski političari. Prvi je bio načelnik Mladen Bartulović:

- I sam sam bio hrvatski branitelj na brojnim hrvatskim ratištima. Danas sam se došao pokloniti žrtvi naših branitelja, naših sumještana i suboraca. Naši mještani, branitelji, dali su svoj doprinos na brojnim ratištima, od Dubrovnika, Zadra i Šibenika… Narod koji ne poštuje svoju prošlost, ne poštuje ni svoju budućnost. Dužnost nam je sjetiti se poginulih i pomoliti se za njihove duše. Ovdje je, na ovom području, poginulo dvadesetak momaka, i mi se sjećamo njihove žrtve, to je naša dužnost i trajna obaveza.

Anti Šišku postavio sam pitanje: - Jedan sudionik ove bitke mi je ispričao da je ta bitka za njega bila najveličanstveniji događaj njegovog života. Kako to komentirate?

- To je razumljivo. Jer ti momci su sudjelovali u stvaranju slobodne Hrvatske. Oni su bili ti koji su hrvatskoj povijesti bili generacija odabranih, oni su bili ti koji su je svojim životima stvarali i stvorili. Zato je taj trenutak veličanstven. Bitka kojom se obranio jedan grad čuvene povijesti, na jugu Hrvatske. I baš su se oni našli tu, u tom trenutku, na tom položaju, da brane Hrvatsku. Zato je kod njih taj osjećaj veličanstven.

- Jedan od sudionika te bitke, Mario Šitum, dao mi je brojne podatke:

- 11. 11. kad je započeo napad nitko od nas nije bio ranjen niti je poginuo. No, sutradan je poginulo deset naših suboraca. Bilo je burno vrijeme, dosta hladno. Mi smo se rasporedili po položajima na otprilike kilometar i pol udaljenosti. Ja sam bio u jednoj udolini, praktično u rovu. Tada nije bilo ove šume, sve je bilo golo. To je bila i prednost i mana. Mogao si uočiti neprijatelja, ali se nisi imao gdje skriti. Lako za pješake, ali su udarili topovnjačama, i svim mogućim topništvom. Čini mi se da nije bilo kvadratnog metra na kojem nije pala granata. I većina mojih suboraca je poginula od granata. A naše najjače oružje je bio mitraljez. Nismo imali nikakvo protuoklopno oružje.

- Ipak, ni sve teško oružje nije im pomoglo!?

- Nije, jer je takav teren bio da nisu mogli doći sa tenkovima. Jedino pješaštvom. A tu smo mi bili jači, jer smo imali srce koji oni nisu imali.

- Da je pao Srđ, Dubrovnik se ne bi mogao obraniti. Slijedile bi ulične borbe…?

- Oni su bili toliko samouvjereni, toliko su nas mrzili, da su nas sve htjeli pobiti. Napravili su stratešku grešku što nisu ostavili koridor za bijeg, za izvlačenje. I Vukovar i Dubrovnik su bili u okruženju, branitelji su ginuli, ali nisu popuštali. Da su Srbi bili pametniji i ostavili koridor za izvlačenje lakše bi osvojili… ali je njihova mržnja bila prevelika. Dovoljno je reći, mi smo se prebacili do Dubrovnika po jakom jugu, kad su topovnjače JNA bile privezane. Njihovi časnici nisu znali ploviti pri jakom moru. Kad je većina Hrvata, pomoraca u JNA, napustila JNA, ostali su pomorci koji nisu puno toga znali. Mi smo to uočili i koristili nevrijeme za prebacivanje u Dubrovnik. Nas su prevozili pomorci sa Šipana i Stona, u malim brodićima, po najvećem nevremenu, jer smo znali da tada brodova JNA nema. Te Stonske i Šipanske ribare nitko ne spominje, ali je njihov doprinos obrani Dubrovnika nemjerljiv.

Ivicu Prizmića i Ivana Matića jedva sam privolio na razgovor. Mada je od te bitke proteklo 22 godine, ti su događaji ostavili posljedice. Ivica je teškom mukom progovorio:

-                      Došli smo tu obraniti Dubrovnik. Srđ smo obranili i Dubrovnik je ostao u našim rukama. To bi bilo to. Bilo je teško, tukli su nas sa svih strana. Mi smo bili vod iz Podstrane, pod zapovjedništvom Slavena Zeca. Bilo je momaka iz Omiša i iz drugih mjesta, sve skupa 30 boraca. Omišani su držali Bosanku, a mi Srđ.

-                      Svi smo bili skoro djeca, dvadesetogodišnjaci. Kad je počeo rat imao sam 21. godinu, a Mićan je još bio maloljetan, imao je 17 godina, a Gojko još mlađi, sa 16,5 godina . Jedino je Mario bio stariji sa 33 godine – dodao je Matić.

-                      Mario Božiković mi je ispričao:

-                      Prošao sam toliko ratišta, ali ono što sam doživio na Srđu nije se nikad više dogodilo. Granate su dolijetale kao da ih netko ispaljuje iz automatske puške. Od svanuća do noći nije prestajalo. Svud oko tebe prašina i dim. Napadalo nas je 600 četnika, uz teško naoružanje. A nas je bilo 28 na ovom potezu i 30 Omišana na Bosanki.

-                      Joška Ajduka, organizatora odlaska na Srđ, u povodu ove komemoracije, ostavio sam za kraj:

-                      Dojmovi su uvijek isti. Vrate su lijepi i ružni osjećaji. Svake godine od oslobođenja Dubrovnika organiziramo vijence, osmrtnice, misu za poginule. To je jedino što mi koji smo ostali živi možemo dati.

-                      Ovdje je poginuo prvi Podstranjac u ratu, Vladimir Vuković..

-                      Da. U ratu smrt suborca postaje normalna stvar, no poslije rata ostaju posljedice. Udruga dragovoljaca domovinskog rata je u suradnji s Općinom izgradila centralni križ u groblju Ban. Obilježavamo i obljetnice svih drugih poginulih mještana, kao i ovu danas. Predložit ćemo da se nekom značajnijem objektu u Podstrani, dade ime prvog poginulog branitelja iz Podstrane – Vladimir Vuković Vata. Na kraju bi zahvalio Općini Podstrana na suradnji i pomoći, ali i svim mještanima, ako nas gledaju kao djecu koja su išli žrtvovati svoje živote da bi oni živjeli u slobodi.

Zoran Jurišić