Velj 14, 2026
Dok je dvorana pjevala, on je molio: Evo tko je svećenik s balkona na Pecari
Podstrana
vjera
Mate Parlov, najveći sportaš u povijesti Hrvatske, bio je iz mjesta Ričice, blizu Imotskog. Velikan boksačkog sporta, još dok je bio aktivan kao profesionalac, okušao se i u nogometu. U sezoni 1978./79. odigrao je više utakmica za lokalni Staklar iz Pule. U brojnim našim međusobnim razgovorima Mate je rado spominjao nogometnu epizodu.
Priču bismo završili u pravilu tako da bih mu kazao kako je sreća što je izabrao boks i iznevjerio neke nogometne tradicije Imotske krajine. Područje koje se nalazi između Hercegovine, Sinjske krajine i neretvanskog kraja iznjedrilo je brojna imena koja su odala poseban sportski gen i fizičke predispozicije (i) za vrhunski nogomet. Branko Tucak, Ivan Buljan, Ivan Gudelj, Stanko Mršić, Drago Ćelić, Zvonimir i Dražen Boban, Mladen Karoglan, Ante Rebić poznatiji su dio tog nogometnog izvora.
Nogomet za bijeg
U više navrata dok sam pripremao ovu priču sjetio sam se tih razgovora. I opravdano se čovjek zapita kako to da se u Imotskoj krajini, uz očiti talent mladih za nogomet, nije kroz 28 godina hrvatske nogometne lige, razvio prvoligaški klub. Demografski podaci ukazivali su još 1971. godine da Imotska krajina (grad Imotski i osam općina) ima oko 47 tisuća stanovnika. No, upravo je 1970-ih godina uslijedio značajan odljev stanovnika, jer ih je desetak tisuća otišlo zbog pretežito ekonomskih razloga. U popisu stanovništva iz 2011. godine područje približne površine kao Zagreb (708 - 641 km²) imalo je 32 tisuće žitelja. No, službeni podaci ukazuju da je do 2018. godine otišlo još osam tisuća stanovnika, dakle jedna četvrtina. U pravilu se govori o problemima nedostatka posla i želji za boljim ekonomskim i životnim prilikama.
Nogomet je dio života kao prilika za bijeg od turobne stvarnosti i vječna nada u bolje sutra. Pogotovo u krajevima gdje ekonomski pokazatelji nisu dobri.
Čvrsto na zemlji
Dakle, ako izvor nogometnog talenta nije presušio, ako se jako voli nogomet te i dalje ima dovoljno stanovništva za standarde HNL-a, onda je jasno da Imotska krajina može imati dva temeljna limita da se nije prvoligaški etablirala. Prvi je ekonomski faktor, što je slično svima u zemlji. Drugi je razlog manjak želje da se nogometni entuzijasti ujedine u ideji, ali i provedbi prvoligaškog projekta.
Sve začine ove zbilje možemo osjetiti u priči o novoj potvrdi nogometne predisponiranosti Imotske krajine. U sezoni Druge HNL, koja je okončana nakon 19 kola po odluci HNS-a, a zbog posljedica pandemije COVID-19, Croatia iz Zmijavaca plasirana je na drugom mjestu! Kao novaci u ligi nogometaši Croatije iznenadili su sve osim sebe kad je u pitanju bodovni učinak i nadasve nogomet koji su igrali. Mnoštvo pozitivnih kritika načinu igre, s akcentom na ofenzivu, ali i kvalitetno ponašanje, pratili su ih od početka sezone. Doduše, nakon 7 kola bili su na 11. mjestu, ali od tada je krenula uzlazna putanja učinka i forme, koja ih je 8. ožujka dovela do druge pozicije, nakon što su na svom stadionu “Marijan Šuto Mrma” pred tisuću gledatelja porazili donedavnog prvoligaša Rudeš.
Da je Croatia Zmijavci u nekoj drugoj “poslovnoj situaciji”, ona bi se nakon samo jedne drugoligaške sezone sada spremala za kvalifikacije za Prvu ligu. Kako klupska uprava, dokazano je to i u bližoj prošlosti, čvrsto stoji na zemlji, ona nije ni pomišljala da bi se uključila u opciju prvoligaškog licenciranja. Bio bi to izazov, ali, realno, bez ozbiljnije perspektive.
No, kako je uopće iskoračila družina iz Zmijavaca do statusa “viceprvaka” Druge lige? Moramo se vratiti malo unatrag, od početaka HNL-a. Croatia se 1992. našla u Drugoj ligi i tamo je igrala do 1996. godine. Pad koji je uslijedio nije bio samo na natjecateljskom planu, nego i na financijskom, što je zapravo povezano. Očito je da se nije do tada dobro upravljalo ako se dogodilo da Croatia ispadne u najniži rang i praktično mora krenuti iz početka. Za manje klubove, bez značajnijih sredstava i pomoći to nije nimalo jednostavna priča.
No, u Zmijavcima su krenuli u velike promjene. Određeni su dugoročni ciljevi i klupski Zakonik za sva vremena: konstantno ulaganje u poboljšanje infrastrukture, kontinuirano unaprjeđenje omladinskog pogona, kostur momčadi moraju sačinjavati domaći igrači pod cijenu igranja u nižim rangovima, rashodi manji ili jednaki od prihoda, atraktivna i napadački usmjerena momčad pod cijenu kratkoročno slabijeg rezultata.
S riječi na djela
Na prvu izgleda lijepa teorija, ali u Zmijavcima se svremenom vidjelo kako se s riječi prešlo na djela. Izgrađen je i novi nogometni objekt, nazvan po bivšem igraču i poginulom branitelju (Marijan Šuto Mrma), a čije je kontinuirano poboljšavanje uvjeta simbolički prikaz i kontinuiteta razvoja Croatije.
U kojem pravcu idu stvari dalo se naslutiti kroz posljednjih 6-7 godina i napredovanja u natjecateljskom statusu. Kada sve to gledamo iz kuta sličnih priča iz drugih krajeva Hrvatske, koje su euforično krenule pa stale i propadale, onda mi se čini da je Croatia iskorak zrelosti promišljanja svojeg razvoja pokazala 2018. Te je sezone, naime, dominantno osvojeno prvo mjesto u Trećoj HNL Jug, te tako izboreno pravo na drugoligaški status. Zmijavčani su, međutim, ostali čvrsto usidreni u realnostima zbilje. Analizirali su stanje i zaključili da financijski i organizacijski nisu (još!) spremni za Drugu ligu! Zato su odlučili ostati trećeligaši, ali ne zbog predaje u ambicijama, nego naprotiv. Iskoristit će iskustvo i dodatno prionuti stvaranju stabilnih temeljnih uvjeta da bi mogli statusno napredovati. Drugim riječima, napravili su jedan korak natrag da bi sutra učinili dva naprijed.
Nisu to lake odluke, ali trezvenost je prepoznata u društvenom okruženju, među navijačima, otuda i puna podrška dugoročnijoj strategiji. Godinu dana kasnije sve je to oplođeno jer je izboren ulaz u Drugu ligu!
Izgrađene su potpuno nove natkrivene tribine, uređene klupske prostorije, proširen je teren, uređen pristupni put, parkirališta. Učinjeno je to uz veliku pomoć Općine Zmijavci i mnogobrojnih prijatelja kluba u rekordnom roku. Naravno, jedna od ključnih stvari bila je stručna i igračka reakcija.
Mladi trener Krešimir Režić (38), višegodišnji stručnjak iz omladinske škole Hajduka, pokazao je kvalitetu kako rada, tako i posljedične igre momčadi. Rast u tijeku sezone to je samo potvrđivao, ne samo plasmanom u vrh Druge lige, nego i velikim respektom suparnika prema igri Croatije. Režić i momčad su težili ispunjenju stila koji klub i navijači žele etablirati, a to je ofenzivni nogomet. To ima i svoju cijenu u rezultatu, jer su pogotovo u gostima izgubljeni bodovi zato što nema kalkuliranja s proklamiranom filozofijom igre. Nema bunkera, svi na svoju polovicu i lopta što dalje.
Malo iznad 1500 ljudi
Unatoč ne baš trendovskom pristupu za novake i tzv. slabije klubove, vidjelo i s drugim mjestom kako se ipak može težiti igranju nogometa, a ne “radu na rezultatu pod svaku cijenu”. Da se ide u dobrom, odnosno smjeru koji se želi, ukazuje atmosfera na domaćem stadionu.
Iznimno je dojmljivo već to da mjesto koje ima nešto više od 1500 stanovnika daje drugoligaša u vrhu. Još je dojmljivije to što imaju po tisuću gledatelja, a još fascinantnija činjenica da okosnicu sadašnje momčadi čine igrači iz Zmijavaca. Čak desetorica su domaći momci, dok je ostatak momčadi selektiran tako da se može uklopiti u filozofiju kluba. Većinom su to mladi igrači prepoznati kao prvoligaški potencijal, te im je Croatia platforma za nadogradnju i pripremu za viši rang. Sve pridošlice su iz okolnih mjesta Imotske krajine, Dalmacije i Hercegovine. Daleko najgledanija momčad u drugoj ligi je dijelom i zbog spomenutog ofenzivnog pristupa nogometu.
Vidjet će se što će donijeti novo vrijeme, nakon pandemije. No, činjenica je da kada veliku strast prema nogometu i svom mjestu uspijevate zadržati u okviru logičkih pristupa organizaciji i realnih ritmova ambicija, onda rezultatski usponi i padovi ne mijenjaju temelj klupske ideje. Croatia Zmijavci je pokazala da se može, unatoč predrasudama o težini rada s domaćim dečkima, o utopiji s ofenzivnim nogometom i slično. Može se i sa starim Renaultom 4, poklonjenim malim divom, vuči valjak i poravnati igralište. Može se funkcionirati i bez dugova unatoč svim ekonomskim i demografskim negativnim trendovima.
Za okruženje koje je moglo iznjedriti Parlova, Gudelja, Bobana, Buljana i druge, ne bi trebao biti problem jednom staviti pod egidu “može se” i ujedinjenje više klupskih resursa za jednu uspješniju natjecateljsku priču Imotske krajine. Dok se ne proba, neće se znati što bi to moglo donijeti, ali može se nazrijeti...
