Ponedjeljak, 28 Siječanj 2013 17:33

Svjedočanstvo iz Kaštela: Udomite dijete i oživjet će vam kuća

Udomljavanje je jednostavniji i brži način zbrinjavanja djece o kojoj njihove obitelji ne mogu skrbiti nego posvajanje, zbog čega je i Milanka Opačić, ministrica socijalne politike i mladih, najavila kampanju za populariziranje udomljavanja.

Tim su putem, nakon više godina uzaludnog truda da posvoje dijete, te nakon suzbijanja vlastitih predrasuda o udomljavanju, krenuli i Miroslav i Tereza Ljubić, bračni par iz Kaštel Lukšića. Udomili su dvoje djece – dva preslatka dječaka, jednog koji danas ima četiri godine, i jednoga kojemu je tek 11 mjeseci, a za ovu priliku zvat ćemo ih jednostavno stariji i mlađi.
Za razliku od posvojitelja, udomitelji ne stječu roditeljska prava – djeca za koju se brinu i dalje formalno ostaju "tuđa djeca", njihovi ih roditelji mogu viđati ritmom koji odredi sud, a eventualno poboljšanje situacije u biološkoj obitelji može značiti i vraćanje udomljenog djeteta roditeljima. Ljubići su sve to znali unaprijed – u splitskom Centru za socijalni rad prošli su edukaciju, grupe podrške i sve druge pripreme – i ništa ih nije pokolebalo u namjeri da nekome pruže svoju roditeljsku ljubav.

 

Teški detalji

Starijeg su dječaka iz njegove biološke obitelji uzeli kad je imao 26 dana; mlađega, rođenog kao nedonošče, uzeli su iz rodilišta kad je imao 19 dana. Oba su dječaka iz obitelji koje su potpuno nesposobne da se o njima brinu. Obiteljske anamneze uključuju narkomaniju, mentalne i druge bolesti, no Ljubiće ni to nije pokolebalo.

 

– Čuli smo vrlo teške detalje, ali nakon godina čekanja, nije nam bilo važno je li dijete zdravo ili bolesno. Svakako nije ništa krivo – kaže Tereza, 35-godišnja nezaposlena socijalna radnica. Dva vesela, znatiželjna dječaka djeluju potpuno zdravo. Mlađi redovito ide na fizijatrijsku terapiju, ali tako je sa svom prijevremeno rođenom djecom. Tereza i Miroslav od dječaka ne traže da ih zovu "tata" i "mama", nego imenom, ali stariji mlađega zove bratom.

 

– Nismo ga mi učili. Sva djeca u susjedstvu imaju braću, pa kad je malecki došao u obitelj, bilo je logično da je došao brat − kaže Miroslav. A na pitanje je li udomiteljstvo ispunilo njihovu potrebu i poriv da budu roditelji, kaže da na to ispunjenje više ne gleda isto kao prije.

 

– Imaš dijete i brineš se o njemu. I to je to. Pravo roditeljstvo počinje s prvim dječjim osmijehom. Nije im lako bez nekih roditeljskih prava. Tereza Ljubić, recimo, nije imala pravo na porodiljni dopust, bez obzira na to što se – dvaput – brinula o praktički tek rođenoj djeci.

 

– Snalazili smo se. U međuvremenu sam diplomirala, a kad sam radi ispita odlazila u Mostar, Miroslav je uzimao slobodne dane i brinuo se o djeci. Nemaju ni božićne darove iz njegove tvrtke jer su osigurani preko vlastitih roditelja. Udomitelji nemaju nikakva prava, ali obveze su nam iste kao svim drugim roditeljima. Na koncu, Tereza kaže da je udomiteljstvo puno humanije i bolje za djecu.

 

– Možda ne za nas odrasle, ali za djecu sigurno jest. Posvojena djeca često imaju fantazije u (pre)pozitivnom ili (pre)negativnom smislu – stvore sebi cijelu sliku kako će netko doći po njih, ili su nesretni jer misle da su zaboravljena, da ih nitko njihov ne želi i slično. Udomljeno dijete ima realnu sliku svega. I nije mu teško što ima dva-tri tate i mame. Oni sve to brzo poslože.

 

Spremni na posvojenje

Miroslav dodaje da nikad nije kasno udomiti dijete, ima i starijih ljudi koji se na to odluče. Spominje prijatelja kojemu su djeca odrasla, otišla na fakultet, a on i žena udomili su šestogodišnju djevojčicu. Oživjela im je kuća. Udomitelji uglavnom ne posvajaju djecu koju su udomili, čiji roditelji na koncu budu lišeni roditeljstva. No, Miroslav i Tereza Ljubić spremni su posvojiti dječake.

 

− Iako, iz moje perspektive gledano, ja imam djecu i posvajanjem se ništa ne bi promijenilo. Samo papiri − kaže Miroslav.

 

– Među djecom za udomljavanje prevladavaju starija djeca, i to najviše iz srodničkih obitelji, što ukazuje na to da pravo udomiteljstvo, motivirano materijalnim mogućnostima, stambenim prostorom i voljom da se pomogne, još nije razvijeno. Kvalitetno udomiteljstvo čak je važnije od posvojenja – svrhovitije je, jednostavnije, a ne diramo se u obiteljska prava − kaže Tatjana Vukman, ravnateljica splitskog Centra za socijalni rad. Druga udomiteljska obitelj koju smo posjetili u Splitu učinila je baš ono što udomitelji rijetko čine: uzela je na skrb starije nesrodničko dijete.

 

Svoju priču željeli su ispričati anonimno, ne zbog sebe, nego zbog tog djeteta, emocionalno teško ranjene djevojčice koja je kod njih došla potpuno odgojno zapuštena, bez higijenskih navika, na rubu anoreksije – a to nisu bili najgori problemi. Ljudi koji su je prihvatili u svoj doista topao dom i svoj život kažu da se djevojčica navikla na njih i život u njihovoj kući, ali nije sve uvijek bez problema:

 

− Pogotovo je problem kad je nazovu iz njezine obitelji, obećavajući sve i svašta, govoreći da će doći po nju... Nakon tih poziva ona je danima u očekivanju, u "svom filmu". I uvijek sa svim što smo dotad postigli moramo ispočetka... Svi mi udomitelji imamo problema, počevši od toga u kakvom stanju bude dijete koje primimo u dom. Trudimo se dvostruko više od "običnih" roditelja.

 

Načelno naših dvoje sugovornika nema ništa protiv povratka djeteta u njegovu obitelj u slučaju da se uvjeti izmijene i poboljšaju, bez obzira na stvorenu emocionalnu povezanost – ako je to bolje za dijete.

 

− Uostalom, svako će dijete ionako otići od tebe. Ne bismo to trebali raditi iz sebičnosti – ako uzmeš dijete da bi se ti osjećao dobro, nisi ga ni trebao uzimati − kažu. Znaju da ima obitelji koje djecu uzimaju radi naknade: − Više je to slučaj u Slavoniji, a manje kod nas. Ali ja mislim da je i to bolje od doma. A naknade su ionako manje od potreba – treba platiti knjige, repeticije, logopeda, odjeću, sve.

 

Jednostavnija procedura

Ovaj bračni par misli da bi udomitelja trebalo biti više, pogotovo nakon pojednostavljenja i ubrzavanja procedure udomljavanja. Ne treba živjeti samo za sebe, kažu. Splitski Centar za socijalnu skrb, koji pokriva područje Splita, Solina, Kaštela, Hvara i Visa, ima mali tim koji radi samo na udomljavanju, promiče ga, donosi odluke koju se djecu može udomiti, prati kvalitetu udomljavanja, organizira radionice za udomitelje i drugo.

 

– I stručni suradnici koji rade u obiteljskoj domeni trebali bi promicati udomiteljstvo, ne umjesto posvajanja, nego uz posvajanje ili dok ga čekaju, jer manje je djece "raspoloživo" za posvajanje. Udomiteljstvo može biti vrlo kvalitetan oblik skrbi, osobe mogu kvalitetno ostvariti ulogu roditelja, i to, za razliku od posvajanja, vrlo brzo jer se biološki roditelj ne odriče roditeljstva, a pristaje da mu se dijete udomi jer je to bolja varijanta od odlaska u dom. Ako je dijete sudski izdvojeno iz obitelji, onda Centar može donijeti odluku o udomljavanju. Ponekad se događa da posvojitelji žele prekinuti taj proces, a da udomljena djeca zauvijek ostaju u jednoj obitelji − zaključuje Tatjana Vukman.

NAJČITANIJE IZ HRVATSKA

Kia u stranicama
© 2020 Podstrana portal