IZ ‘MALOG MISTA’ U VELIKI SVIJET Nije više čudno da nam vrlo mladi sportaši odlaze u inozemstvo, ali Stipe Jelić je ipak neobična priča jer je otišao sa samo 15 godina i to iz malog KK Mislava iz Podstrane u Italiju

Jednu ćete stvar vrlo brzo opaziti kod Stipe Jelića. Momak, kojemu je tek šesnaest godina, odiše samopouzdanjem. Možda ne priča puno, ali ono malo riječi neće ostaviti dvojbu. Stipi je šesnaest godina, već je drugu sezonu u Piacenzi i uvjerljivo je najbolji košarkaš i strijelac (21,8 koševa u prosjeku) u U-18 sastavu kluba s punim imenom UCC Assigeco Piacenza.

- Inače, većinom treniram sa seniorima i mogu igrati protiv njih. To je momčad iz A-2 lige, ne mislim da sam lošiji, to nikako.

Hoću to i gotovo

To što najbolji u U-18 također mu dođe kao nešto normalno. - U svakom talijanskom klubu stranci su nositelji kvalitete. Inače, Stipe je ponikao i do odlaska u Italiju igrao u KK Mislavu iz Podstrane. Bilo je prije ljeta 2017. godine kontakata sa Splitom, no ni Stipe niti otac Igor nisu bili zadovoljni smjerom u kojemu je išao razgovor na Gripama. Mislav je postao premali za njegov razvoj, ništa se konkretno nije otvaralo dok… 

- Kad se pojavila Piacenza, Stipe je rekao “hoću to i gotovo, idem u Italiju” - sjetila se mama Danijela odlučnosti svoga sina. 

S 15 godina i tri dana počeli su se rješavati svi potrebni papiri za transfer iz Podstrane u Piacenzu. Stipe je tamo krenuo u prvi razred srednje škole. Iz HKS-a se nisu javili

- U školi je sve pozitivno - opet će Stipe kratko.

- Progovorio sam talijanski nakon tri, četiri mjeseca i sada mi nije nikakav problem. Završavam drugi razred, živim u košarkaškom kampu, dijelim stan s dečkom iz Bugarske, dvorana i sportski centar su nam na dvije minute... Kad sam došao, tri, četiri mjeseca sam samo trenirao dok nisu sređeni svi papiri. 

Otac Igor je bio vaterpolist Jadrana, no njega roditelji svojevremeno nisu pustili u Njemačku, pa kad se Stipi ukazala prilika za odlazak na sjever Italije, nije se u obitelji previše dvojilo. Pogotovo kad imaš dijete s takvim samopouzdanjem.

- Njegov je prvi trener, nekadašnji košarkaš Šibenke Milan Zečević, rekao: On je sebi zacrtao put - prisjetio se Igor. Trenirati je počeo s deset godina, prije toga se okušao u raznim sportovima, posljednji je bio nogomet u susjednom Stobreču.

- Profesor iz škole, Enes Buljan, rekao mi je da dođem i probam košarku. Došao sam i ostao, to je bilo to. 

Već s 13 godina bio je dio seniorske momčadi, a puno je vremena provodio i s veteranima Podstrane.

- Hvala im svima, svi su zaslužni što sam danas u Piacenzi.

Izrastao je zasad do 195 centimetara, igra na pozicijama 2 i 3, idol mu je Nando Gentile, kao idealnu ligu vidi Euroligu…

- NBA ligu uopće ne pratim i ne razmišljam o njoj, ali zato o Euroligi sve znam. Žao mi je što je Gentile otišao iz Milana u Estudiantes. Prije odlaska u Piacenzu bio je na okupljanju U-14 reprezentacije Hrvatske, generacija je zlatnih kadeta iz Novog Sada, a je li i sada na radaru Hrvatskog košarkaškog saveza, jednostavno ne zna. Nitko mu se nikada nije javio, niti mu je poručeno da ga se prati. Iako ne bi bilo loše. Ovo ljeto U-18 reprezentacija igra na Europskom prvenstvu.

- Mislim da na mojoj poziciji nema boljih - opet je bio kratak i jasan.

- Poznajem Perasovića i Perkušića iz Splita, protiv njih sam igrao u dresu Mislava. Bio sam i na jednom turniru sa Splitom. Bio je on jednom i u kampu u Vareseu, bila je to neka vrsta probe, ali Varese se odlučio da ga neće angažirati. Mislili su da nije dovoljno dobar da bi ulagali u njega.

- Zato sam im nedavno stavio 26 koševa, pobijedili smo. To mi je bio poseban gušt. Za Piacenzu će biti vezan ukupno četiri godine, druga prolazi, a vrlo je realno očekivati da će u trećoj debitirati za seniore u A-2 ligi. Piacenza je solidna, nalazi se u sredini tablice. Svi uvjeti za razvoj mladog košarkaša su tu.

- Tako nekako i ja to vidim.

Ne može bez Cedevite 

Stipe je sada za odmor za Uskrs dobio sedam dana slobodno, klub mu je platio let avionom iz Milana za Split da ne gubi vrijeme. Inače, roditelji su bili spremni otići po njega.

- Obilazimo ga svaka dva mjeseca, uglavnom su to parni mjeseci. Idemo automobilom, jer smo tako komotniji i možemo mu nešto ponijeti. Iako on uglavnom ništa ne traži. Zapravo, voli piti Cedevitu, a ništa sličnoga nema u Italiji, pa mu to obavezno nosim - rekla je mama Danijela. (db)

izvor: jutarnji.hr